
Borilačke vještine u Japanu prošle su kroz raznovrsne preobrazbe, ali sve su se temeljile na borbi, porazu neprijatelja i oružju. Sve je to vodilo samo jednom cilju – uništenju.
A stvarna vještina života je, živjeti sukladno s radošću i mirom, što se može postići vježbanjem svog uma i tijela.
O' Sensei Morihei Ueshiba je stalno podučavao svoje učenike i akademskim znanjem, razrađujući svaku tehniku kroz principe, crtajući i pišući osnove tehnika.
Time je isticao da je borilačka vještina – Tradicionalni aikido – zapravo i ljubav prema znanju, ljubav koja je smislena, a ne histerična i nagonska.
Oči aikida su ljubav neba i zemlje, koju posjeduju sva živa bića.
Tako je ova vještina u stvari pravi izraz ljubavi prema svemu što je stvoreno – ljudima i prirodi.
Objašnjavao je da snaga tehnike leži u dobroj percepciji osnovnih elmenata, tj. u promatranju njihovih kombinacija umom i tijelom.
Zato je davao prednost akademskom učenju prirodnih i društvenih znanosti. Iz tih razloga početni treninzi su treninzi uma (znanja i ljubavi), a zatim je slijedilo učenje tehnika. Također, posebnu pozornost je pridavao i filozofiji i duhovnosti.
Duhovnost u njegovoj definiciji nije opterećena nekim religioznim sustavom, podržavao je sve ono što propovijeda svjedočenje istinite ljubavi – ljubavi prema bližnjem, tj. spremnost da se i život položi za prijatelja.
(Usporedi s evanđeljima Novog Zavjeta).
Zato je naglašavao da je vježbanje aikidoa, koje ignorira tradicionalnu duhovnu baštinu okruženja, jednako sa treniranjem u mraku svog vlastitog bića.
- Upoznavanje povijesti i ključnih znanja života i treninga samuraja, njihovih osobina i principa poštenog i čistog života;
- Temeljni element, koji gradi tehniku, a time i trening, iskrena je i predana ljubav prema drugom, bližnjem. Ovo se postiže predanom molitvom Bogu iz koje proizlazi i naš način građenja odnosa medu ljudima i stvorenom svijetu. Tako i aikido postaje samo jedan dio puta ka ljubavi prema ljudima, otvarajući sebe prema svima i izlazeći iz svog egocentrizma;
- U izvedbi tehnika aikidoa ne smije biti nasilja (rivaliteta), pobjede i poraza, jer su to nevažne činjenice i stvar promatranja. Zato postoji više tisuća tehnika, ali osnovna je najjednostavnija, samo jedna, IKKYO – početna i završna;
- Aikido trening treba uvijek biti u mirnom i tihom radnom okružju, koje teži kvaliteti. Nema prisile, vlada sloboda i kreativnost, vođena učiteljem (trenerom). Duh ljubavi i međusobnog poštivanja je od presudne važnosti i potrebno je stalno težiti ka tom usavršavanju;
- Same tehnike se sastoje u kontroli vlastitog centra u kojem svaka sila (napad) biva uvedena u krug i kružno kretanje, te time prestaje biti smrtonosna, kako za onoga koji se brani, tako i za napadača.
Na ovaj način se vrši neutralizacija napada, odnosno destruktivne sile.
Koristeći protivnikovu snagu aikidoka stavlja svoju moć pod kontrolu, a ne uzvraćajući udarcem.
Izvođenje tehnike je kao ples, gdje ritam, brzina i snaga ovisi o onom drugom (oponentu);
KOKKYU NAGE – su tehnike koje vraćaju i/ili produžuju kružnim kretanjem protivnikovu snagu i njegovo polje napada, spiralno, pri tom ga ne ozljeđujući, a čuvajući sebe, a potom i njega;
KAITEN NAGE – je tehnika koja protivnika odbacuje centrifugalnom silom od nas. Zapravo, on sam sebe baca pod našim rukovodstvom i kontrolom tehnike (odnosno Ki-jem, tj. unutarnjom životnom energijom svih živih bića);
AIKI KEN I AIKI JO
Osnivač je često koristio drveni mač (boken) i jo (drveni štap), kako bi se uvježbala snaga i moć vlastitog duha i uma, pokazujući da, onaj tko napada, uvijek gubi. Time je ojačavao unutarnju i vanjsku snagu svojih učenika.
Zato je aikido u prijevodu – putovanje kroz ljubav, nadu, vjeru,mir i harmoniju (AI – ljubav, KI – životna energija, DO – put) u skladu sa svima živim bićima koje je Tvorac stvorio.
Glavni trener:
Yudansha Miron (Miljan) Vučićević (2. Dan Aikikai)